Terapija motoričke kontrole je terapija koja zavredjuje najveću pažnju naučnika zadnjih tridesetak godina. Ova terapija je nastala kao rezultat istraživanja bola u ledjima kod astronauta u bestežinskom stanju (mikrogravitacija). Naučnici Paul Hodges, Julie Hides i Carolyn Richardson sa Univerziteta u Brizbejnu (Australija) su najviše doprineli definisanju ovog pristupa, a njihova knjiga “Therapeutic exercise for lumbopelvic stabilisation: A motor control approach for the treatment and prevention of low back pain” jeste zapravo manifest terapije motoričke kontrole.
Terapija motoričke kontrole polazi od toga da je stabilnost kičme ugrožena i da se tu krije sam uzrok problema. Šta znači stabilnost kičme? Kičma je stabilna kada se pršljenovi ne pomeraju jedni u odnosu na druge više nego što je to fiziološki prihvatljivo. U prevodu, kičma je stabilna kada je „tvrda“. Ukoliko imamo previše „labave“ pršljenove, koji su previše pokretljivi – takvu kičmu označavamo nestabilnom. Ovaj koncept stabilnosti kičme je razradio naučnik Manohar M. Panjabi sa prestižnog Univerziteta Jejl u SAD. Suština ovog modela stabilnosti jeste u tome, da je nestabilna kičma manje otporna na mehanički stres, usled čega su sile kompresije, torzije i smicanja daleko veće i povreda tkiva je gotovo neminovna. Da bismo usporili ovaj ubrzan proces trošenja i habanja kičme (“wear and tear”) potrebno je stabilizovati kičmu.
Stabilizacija kičme, po teoriji motoričke kontrole, se vrši
na nekoliko nivoa:
Posturalni trening je važan kako bismo natrenirali pravilno držanje ili posturu. Kičma u svom prirodnom, neutralnom položaju ima najveću toleranciju na mehanički stres. Cilj je da kičmu držimo u ovoj zoni, kako bismo je sačuvali. Posturalni trening uključuje vežbe za pravilan položaj kičme tokom stajanja, sedenja, saginjanja, rukovanja s teretom itd. Naučićemo Vas da pre bilo kakvog pokreta ili napora prvo dovedete svoju kičmu u neutralan položaj pa je tek onda opteretite. U početku to učimo, a onda s vremenom to postaje automatska, nesvesna radnja. Ukoliko imate problem sa diskom ili diskovima, onda će posturalni trening imati izuzetno važnu ulogu u Vašem oporavku.
Jačanje „lokalnih“ ili dubokih mišića trupa predstavlja vrlo specifičan trening duboke muskulature trupa. Mišići dubokog kora nalaze se duboko, odnosno ispod „pločica“, „pečenice“ i drugih površnijih mišića. To su mišići koji se ne vide, ali ih možemo napipati. Reč je pre svega o m. transversusu abdominisu (poprečni stomačni mišić) i m. multifidusu spinae (multifidus). Ova dva mišića su izuzetno važna za stabilnost kičme, jer se njihovom kontrakcijom smanjuje prekomerno medjupršljensko kretanje i samim tim kičma postaje „tvrda“ i stabilna. Kod ljudi sa bolom u ledjima naučno je dokazano da su ovi mišići zakržljali, atrofirani, prepuni masnih naslaga, kao i da imaju izmenjenu funkciju. Pravilna aktivacija dubokog kora se označava kao „BRACING“ i to je jedan od najvažnijih elemenata terapije motoričke kontrole! To je način da sprečimo dalje povredjivanje kičme, kao i okidače zbog kojih se bolovi stalno vraćaju.
Antigravitacijski trening (vežbe zatvorenog kinetičkog lanca) jeste trening s kojim jačamo sposobnost našeg tela da se odupire gravitaciji. U našem telu postoje mišići koji imaju tzv. „weightbearing“ ili antigravitacijsku funkciju i omogućavaju nam uspravno držanje uprkos gravitaciji. Kod ljudi sa bolom u ledjima ova antigravitacijska funkcija je izmenjena i to često predstavlja uzrok problema. Na primer: kada se zavalite u fotelju, vi se potpuno prepuštate gravitaciji. Samim tim „gasite“ antigravitacijsku funkciju vaših mišića. Ukoliko imate običaj da dobar deo dana sedite zavaljeni ili naslonjeni, vaši mišići će „pobrkati lončiće“ i zaboraviće da se bore sa gravitacijom. Tako ćete „ogoliti“ Vašu kičmu, lišićete je njenog prirodnog mišićnog oklopa i rizikovaćete povredu. Uz adekvatne vežbe, naučićemo Vas da negujete sposobnost svog tela da se odupire gravitaciji, što će vašu kičmu učiniti bezbolnijom i funkcionalnijom.
Trening za performanse (vežbe otvorenog kinetičkog lanca) praktikujemo u poslednjoj fazi rehabilitacije kako bismo povratili funkcionalnost pacijenta. Vežbe otvorenog kinetičkog lanca su posebno važne kod sportista, jer na taj način vežbamo brzinu, razvoj sile i druge parametre performansi.
Ako sumiramo gornji tekst, možemo zaključiti sledeće:
-Terapija motoričke kontrole je terapija vežbama (kineziterapija), koja se bazira na nauci („science-based“).
-Terapija motoričke kontrole otklanja sam uzrok bola u ledjima. Fokus terapije je na posturalnom treningu, aktivaciji dubokih mišića trupa i antigravitacijskom treningu.
-Terapija motoričke kontrole je najubojitije oružje biomedicinskih nauka u rešavanju problema sa bolom u ledjima.